Nesigurne i plahe žene

Posjetitelji nedavno održana Zagrebačkoga filmskog festivala imali su priliku pogledati retrospektivu dugometražnih igranih filmova ugledne njemačke producentice, scenaristice i redateljice Maren Ade. Riječ je o trima naslovima realiziranim tijekom proteklih trinaest godina, među kojima se kao najpoznatiji izdvojio posljednji, humorna egzistencijalna drama Toni Erdmann.

Maren Ade autorica je čiji bi se dosadašnji opus zbog usredotočenosti na ženske likove i njihove priče mogao označiti prevladanim terminom „ženskog pisma“. Protagonistice sva tri njezina filma, psihološke egzistencijalne drame Šuma za drveće iz 2003, romantične drame Svi ostali iz 2009. i recentnoga Tonija Erdmanna, slične su osobe, plahe, nesigurne i izgubljene, koje zbog vlastitih priroda i stjecaja okolnosti teško uspijevaju ostvariti međuljudske kontakte, podjednako intimno-ljubavne kao i prijateljske. Protagonistice svih triju filmova čak i tjelesno nalikuju, a riječ je o ženama mlađe ili rane srednje dobi koje s obzirom na godine nastanaka filmova stare paralelno s autoricom, pa bi se uvjetno i pojednostavnjeno moglo govoriti o istom liku koji se seli iz filma u film, mijenja ovisno o godinama i životnom iskustvu, pokušavajući se nositi sa životom.

Toni Erdmann uspjelo je, intrigantno, zabavno i duhovito ostvarenje, koje se dosad zakitilo nagradama FIPRESCI na festivalima u Cannesu i San Sebastiánu te potvrdilo svih pet nominacija u najvažnijim kategorijama za nagradu Europske filmske akademije, uključujući one za najbolji film i režiju. Sve već osvojene nagrade kao i one koje će naslov tek osvojiti nisu bez temelja, naklonost publike nepodijeljena je gdje god se film prikazuje, jer riječ je o šarmantnom djelu solidna ritma, zanimljivih i efektno pomaknutih likova u profiliranju kojih se očituje autoričin altruizam, s njim povezana empatičnog humora koji spretno ekvilibrira između komedije karaktera i komedije situacije te nenametljive i sigurne režije. No u cjelini ipak je posrijedi predugo ostvarenje koje pati od određene redundantnosti, podjednako u dramskom kao i u komičnom segmentu, koje umetanjem erotskih pasaža humornoga predznaka i rubno eksplicitne sekvence seksa povremeno podilazi publici pretvarajući se u svojevrsni crowd pleaser te koje ne uspijeva u potpunosti iskoristiti neosporan satirični potencijal.

Protagonistica je poslovna žena ranih srednjih godina Ines Conradi (odlična Sandra Hüller), koju na početku zatječemo kao hladnu, distanciranu i poslu posve predanu osobu prilično otuđenu od roditelja, osobito oca Winfrieda (izvrsni Peter Simonischek) kojeg drži nezrelim i neodgovornim spadalom i kojega se stidi. On na prvi pogled uistinu jest i nezreo i neodgovoran, za život zarađuje kao svojevrsni tužni klaun koji zabavlja i štićenike u staračkom domu, a i u privatnom životu neprestano izvodi psine i ludorije poput maskiranja pred poštarom, izigravanja klauna i lažnoga puštanja vjetrova. No ono što gledatelj koji ima neposredniji uvid u Winfriedov svijet ubrzo shvaća, a što će do odjavne špice kroz druženje s njegovim lažnim identitetom Tonijem Erdmannom postupno shvatiti i njegova kći, jest da je on zapravo zreo i na neobičan način mudar čovjek koji zna kako pristupati životu i nositi se s njim, koji zna koje su stvari i vrijednosti u životu bitne te koji se neprekidno trudi sve oko sebe nasmijati i tako im uljepšati svakodnevicu. Kao Toni Erdmann, kojeg od Winfrieda razlikuju tek lažno zubalo i crna perika, ispravnim nakanama vođen, ali nametljivi otac počet će se zbližavati s kćeri te kod nje polako buditi neosviještenu spoznaju o lošim međuljudskim odnosima u njezinoj poslovnoj okolini, o nezadovoljstvu samom sobom i svojim životom te o frustraciji i tjeskobi uzrokovanoj općim nezadovoljstvom i neispunjenošću.

Da prikaz protagonističina razmjerno hladna odnosa prema kolegi i povremenom seksualnom partneru Timu nije odveć dug te da je autorica uspjela obuzdati glumca Petera Simonischeka koji tumači oca, dojmovi o iznadprosječno uspjelu filmu Toni Erdmann bili bi još pozitivniji.